Crkva vjenčanja
San Giovanni u Xenodochio
San Giovanni
Naše vjenčanje slaviti će se u cividaleskoj crkvi San Giovanni in Xenodochio , koja se nalazi na istoimenom trgu u vojvodskom gradu. Odabrali smo je ne samo zbog ljepote, već i zato što je možda najmanje poznata od raznih gradskih crkava: stoga bismo je željeli oživjeti našim vjenčanjem, kako bi zauzela posebno mjesto u našim srcima i učinili je vidljivom svima Vama. Za znatiželjnije, evo nekoliko povijesnih bilješki.
Prvi dokument u kojem se spominje kompleks San Giovannija je diploma iz 792. godine - koju je objavio Karlo Veliki - koja, popisujući imovinu koja se odnosi na crkvu u Akvileji, podsjeća na xenodochio (ranosrednjovjekovni izraz koji je označavao dobrotvorne ugostiteljske kuće za strance i hodočasnike) sv. Giovanni Evangelista, koju je u Cividaleu sagradio langobardski vojvoda Rodualdo, krajem 7. stoljeća. Vrlo je vjerojatno da su se hodočasnici i bolesnici nastavili brinuti u ovoj strukturi barem kroz cijelo 12. stoljeće, prije nego što su djelovale razne gradske bolnice , koje su se kasnije ponovno spojile s najvažnijom u S. Marija dei Battuti. Uz xenodochio se nalazila crkvica posvećena sv. Ivanu Evanđelistu, "pretku" sada vidljive crkve.
Izgled crkve je kroz stoljeća doživio brojne i značajne promjene. Prva značajna obnova - koja je potpuno revolucionirala strukturu i pročelje sakralne građevine - dogodila se između 1540. i 1542. godine, dok je službena posveta održana tek 1561. godine, u nazočnosti Luce Bisanzia, biskupa Cattara. Zanimljiv detalj tiče se upravljanja radovima obnove: završetak raznih međufaza ovih dugih radova obnove proslavljen je nuđenjem "licova" zaposlenim radnicima, vrste tosta s grickalicama, čije troškove nalazimo odmah zabilježen (Cividalesi su precizni od srednjeg vijeka).
Između kraja šesnaestog i sedamnaestog stoljeća crkva je obogaćena ukrasima i djelima najviše kvalitete, uključujući dvije slike Veronesea i dekoraciju stropa Palme il Giovanea. Daljnji radovi i brojni drugi radovi naručeni su tijekom sedamnaestog i osamnaestog stoljeća.
Veliki niz radova u crkvi dobiva još veću važnost s obzirom na to da je u župi sv. Giovanni u Xenodochio, sredinom osamnaestog stoljeća, stanovništvo činilo samo 150 ljudi. Crkva je imala znatne prihode zahvaljujući prodaji vina sa svoje zemlje, čija je proizvodnja iznosila oko 100 konzija vina, što je otprilike 70 hektolitara, prodanih u Čedadu. Kako bi se izbjeglo plaćanje carine koja je u venecijansko doba opterećivala proizvode koji su prolazili kroz gradska vrata, čuvanje ovog vina odvijalo se u posebno iznajmljenom podrumu izvan urbanog perimetra, u Rualisu. Stoga možemo reći da su građani Cividalea, osim što su bili vrlo precizni u računovodstvenim poslovima, bili i ljubitelji vina i vrlo spretni u zaobilaženju raznih carina koje su tada bile na snazi (srećom tada nije bilo Guardia di Finanza).
Godine 1797. umjetnička baština gradskih crkava ozbiljno je osiromašena, zbog konfiskacije Francuza koji su okupirali Cividale. Također i crkve sv. Ivana u Xenodochio i bratovštinska crkva sv. Roka, koje su tamo bile smještene, trebale su predati svoju srebrninu. Daljnja obnova nastavljena je tijekom devetnaestog stoljeća, dok u dvadesetom stoljeću nema vijesti o nekim posebnim konstruktivnim promjenama. Crkva je pretrpjela oštećenja nakon potresa 1976. godine, koja su sanirana u godinama neposredno nakon potresa. Potom je sakralna građevina bila predmetom točnog i dugotrajnog konzervativnog zahvata koji je pridonio rasvjetljavanju ljepote ove male, ali poviješću i umjetničkim djelima bogate crkve.
(Izvor tamo navedenih povijesnih podataka je web stranica župe Cividale, na kojoj postoji stranica posvećena crkvi San Giovanni in Xenodochio, koju je uredio Claudio Mattaloni).